Smješten u tropskoj prašumi provincije Petén u sjevernoj Gvatemali, Tikal je bio jedan od najvećih gradova drevne civilizacije Maya u klasičnom razdoblju, koji se protezao od otprilike 200. do 850. godine. od 50.000 do 100.000 stanovnika. Bio je to vjerski, politički i trgovački centar zbog svog povoljnog geografskog položaja, koji je bio ograničen rijekama i na istoku i na zapadu.
[Showad1]
Iako je Tikal dosegnuo svoj vrhunac za vrijeme klasičnog razdoblja, dio arhitekture na tom mjestu datira još iz četvrtog stoljeća prije Krista. Povremeno su Tikalske vladare zamijenili drugi, ali grad je nastavio cvjetati. Bio je dominantan grad u regiji i vladao je drugim malim gradovima-državama. Zbog dostupnosti grobnica prošlih vladara kao i drugih spomenika i palača za proučavanje, Tikal je jedan od najbolje shvaćenih u velikim gradovima Maja.
Nažalost, iz nepoznatih razloga Maje su napustile grad oko 900. godine. Zbog rasta džungle, arheolozi ga nisu otkrili sve do 1848. godine. Dio grada koji je sada iskopan je prilično impresivan. Otkriveno je otprilike 3000 lokacija i još ih je potrebno otkriti.
U središtu je Velika Plaza, veliko područje s podom poput žbuke. S vremenom su oko Plaze izgrađene druge građevine. To su Sjeverna Akropola i Središnja Akropola. Sjeverna Akropola sadrži sedamdeset kamenih ploča, nazvanih stele, koje stoje u dvostrukom redu s oltarima postavljenim ispred njih. Neke su urezane slikama vladara i hijeroglifa. Središnja Akropola obuhvaća 700 metara dugih zgrada s mnogo soba, često nazvanih palačama.
Postoji šest hramskih piramida, s najvišim, hram IV, visok 65 metara. Posjetitelji je mogu mjeriti korištenjem izbočenih korijena i drvenih ljestava. Hram VI ima ogroman prikaz hijeroglifa koji pripovijedaju o povijesti grada. Hram I i hram II leže istočno i zapadno od Velike plaže.
Osim visokih hramova i drugih jedinstvenih arhitektonskih djela, Tikal je poznat po izrezbarenim natpisima i izuzetnoj polikromnoj keramici. Očuvanje vode bilo je važno za Maje na ovom mjestu, te su osmislili rezervoare i sustave propusta kako bi pomogli pri skladištenju i korištenju vode. Još jedna inovacija koju su koristile Maje bile su sacbes, koje su uzdizale puteve popločane cementom na bazi vapna, povezujući ceremonijalne čvorove Tikala.
Zadnji spomenuti datum na spomeniku u Tikalu je 869. godine, a povjesničari vjeruju da je 950. godine grad napušten. Znanstvenici nisu sigurni jesu li ratovi, bolesti, gladi ili neki drugi razlog uzrokovali da Maje napuste Tikal. Međutim, ostavili su dio sebe iza sebe u ruševinama. Grad i okolica danas su zaštićeni nacionalni park, a posjetitelji mogu istraživati ruševine. Mnogo toga se može naučiti kroz viđenje, dodirivanje i istraživanje ovog drevnog grada koji su nekoć naseljavali Maje.
